SUDSKA PRAKSA SUDA BOSNE I HERCEGOVINE
INTERNI PREMJEŠTAJ ZAPOSLENIKA IZ MJESTA RADA U DRUGO MJESTO

Kada Zakonom o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i Pravilnikom o internom premještaju i raspoređivanju zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine nije uopšte propisana mogućnost internog premještaja zaposlenika iz mjesta rada u drugo mjesto niti su propisani kriteriji za takav interni premještaj, u nedostatku takve regulative, zaposlenik se bez njegove saglasnosti ne može interno premjestiti iz mjesta rada i stanovanja u drugo mjesto rada, ako bi se takvim premještajem
bitno pogoršale lične i porodične prilike zaposlenika.

Obrazloženje:
Iz pobijane prvostepene presude proizilazi da je prvostepeni sud svoj zaključak o nezakonitosti internog premještaja tužiteljice iz mjesta rada i stanovanja – Banja Luka u Bijeljinu, zasnovao na povredama u postupku ponude izmijenjenog ugovora o radu u smislu odredbi člana 81. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, za koje povrede je ocijenio da su za posljedicu imale nezakonitost internog premještaja tužiteljice. Dakle, prvostepeni sud je iz navedenih razloga poništio i odluku tužene o internom premještaju tužiteljice, a da pri tom nije cijenio da li je odluka o internom premještaju tužiteljice imala uporišta u odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj: 26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13) i Pravilnika o internom premještaju i raspoređivanju zaposlenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Sl. glasnik BiH“, broj: 19/12 i 49/13). Naime, po shvatanju drugostepenog suda, odredbama navedenog zakona i pravilnika nije uopšte propisana mogućnost internog premještaja zaposlenika iz mjesta rada u drugo mjesto, niti su
propisani kriteriji za takav interni premještaj. Po shvatanju drugostepenog suda, u nedostatku takve regulative, tužiteljica u konkretnom slučaju ne bi mogla bez njene saglasnosti biti interno premještena iz mjesta rada i stanovanja (Banja Luka)
u drugo mjesto rada (Bijeljina) ako bi se premještajem bitno pogoršale njene porodične prilike. S obzirom na udaljenost Banje Luke i Bijeljine, nesumnjivo da bi se u konkretnom slučaju, premještajem tužiteljice, bitno pogoršale lične i porodične prilike tužiteljice, odnosno njenog porodičnog domaćinstva (suprug i dvoje maloljetne djece), s obzirom da tužiteljica ne bi mogla svakodnevno putovati na posao iz mjesta stanovanja u novo mjesto rada u koje bi bila interno trajno raspoređena. Iz navedenih razloga, po shvatanju drugostepenog suda, nezakonite su odluke tužene o internom
premještaju tužiteljice, kao i izmijenjeni ugovor o radu te ih je prvostepeni sud pravilno poništio iobavezao tuženu da tužiteljicu vrati na ranije radno mjesto.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P030324 19 Gž od 17.05.2019. g.)
……………………………………………………………………………………………………
ZASTARA PRAVA NA UPLATU DOPRINOSA ZA PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE

Pravo na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje po osnovu radnog odnosa ne
zastarijeva, pa ne može nastupiti ni prekluzija za podnošenje tužbe u smislu odredbi člana 83. stav 4 i 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

Obrazloženje:
Za odluku da li je tužena obavezna uplatiti doprinose za utuženi period, odlučna činjenica je da je
tužena za isti period presudom Opštinskog suda u Sarajevu, broj: Pr 146/99-A od 05.07.2004. g.,
koja je potvrđena presudom Suda Bosne i Hercegovine, broj: Gž-116/06 od 25.04.20007. g.,
obavezana da tužitelju isplati razlike plata, što je i izmirila u postupku prinudnog izvršenja.
Odbijajući prigovor zastare potraživanja prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe člana 101.
stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. novine F BiH“, broj: 29/98, 49/00,
32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) prema kojim obaveza poslodavca na uplatu obaveznih
doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje ne zastarijeva, a time i pravo zaposlenika da iste
potražuje. Kako obaveza poslodavca na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za
zaposlenog ne zastarijeva, to ni podnošenje tužbe za ostvarivanje navedenog prava nije uslovljeno
rokovima za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa u smislu odredbi člana 83. stav 4. i 5. Zakona o
radu u institucijama Bosne i Hercegovine, niti se na navedeno potraživanje primjenjuju rokovi
zastare potraživanja iz odredbe člana 86. navedenog Zakona.
Prvostepeni sud je, cijeneći nespornu činjenicu da je tužena pravosnažno obavezana na isplatu
razlike plate, pravilno primijenio materijalno pravo, obavezujući tuženu da uplati doprinose za PIO
na iznose i za periode za koje je tužitelju dosuđena i isplaćena razlika plate.
Zakon o doprinosima isključuje primjenu odredbi o zastari potraživanja iz Zakona o obligacionim
odnosima i Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, pa samim tim ne može nastupiti ni
prekluzija za podnošenje tužbe za ostvarivanje navedenog prava.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 031214 19 Gž od 15.07.2019. g.)
……………………………………………………………………………………………………
OSNOV I USLOVI ZA OSTVARIVANJE NAKNADE NA RAD NAKON ISTEKA MANDATA

Naknada za rad članu komisije nakon isteka mandata pripada iz osnova poslovodstva bez naloga pod uslovom da obavljeni posao nije trpio odlaganje i da je spriječio nastanak nenadoknadive štete.

Obrazloženje:
Revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u smislu pogrešne pravne kvalifikacije
utvrđenog činjeničnog stanja ovo reviziono vijeće odbija kao neosnovan iz razloga što je obrazloženju pobijane presude drugostepenog građanskog vijeća Suda Bosne i Hercegovine jasno
obrazloženo, da su se, u konkretnom slučaju, stekla obilježja instituta poslovodstva bez naloga iz odredbe člana 220. ZOO. To proizilazi iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, da su tužitelji,
nakon isteka mandata obavljali stručne poslove u Vijeću za GMO čime su nezvano pristupili vršenju tuđeg posla. Kako organ koji je nadležan nije donio odluku o imenovanju sastava komisije od
oktobra 2013. do 30.07.2015. g., nastupila bi šteta za Bosnu i Hercegovine bez stručnih mišljenja, a opšti interes ukazuje da posao koji su vršili tužitelji nije trpio odlaganje. Stoga je zaključeno da su u postupanju tužitelja ostvarena sva obilježja instituta poslovodstva bez naloga jer su postupali bez
ovlaštenja državnog organa, ali su se u smislu člana 222. stava 1. ZOO rukovodili potrebama onoga čiji je posao, odnosno drugotužene da obezbijedi funcionisanje Vijeća koje je po zakonu dužna imenovati, a to je propustila u dužem vremenskom periodu. Drugotužena se za cio utuženi period nije protivila da tužitelji vrše poslove iz nadležnosti Vijeća za GMO, niti je takve aktivnosti zabranila,
što bi isključilo tužiteljima ostvarivanje prava poslovođe bez naloga kako je to propisano članom

stavom 1. ZOO. Upravo suprotno, svi izvještaji tužitelja su prihvaćeni, pa ni tokom parnice nije
bio sporan obim obavljenih poslova i, konačno, drugotužena je preuzela sve akte koje je donijelo Vijeće za GMO. I po shvatanju ovog revizionog vijeća, drugostepeno građansko vijeće Suda Bosne i Hercegovine izvelo je pravilan zaključak da tužiteljima, kao poslovođama bez naloga, pripada pravo
na naknadu kako je to propisano odredbom člana 223. stava 2. ZOO. Ovlaštenje za obavljanje poslova u Vijeću za GMO drugotužena prenosi na članove Vijeća njihovim imenovanjem i stoga je
drugotužena dužna po zakonu isplatiti tužiteljima naknadu za nesporno izvršene poslove kontinuirano vršene u utuženom periodu. Svim aktima koji se nalaze u spisu predmeta tužena se nije protivila radu imenovanih članova Vijeća za GMO, nego je potvrđivala da, u slučaju da nakon
isteka mandata nadležni organ ne pokrene i ne provede zakonsku proceduru produženja mandata,
odnosno razrješenja sadužnosti imenovanih članova Vijeća za GMO, njihove obaveze i ovlaštenja ne
prestaju, već egzistiraju do okončanja postupka produženja mandata, odnosno razrješenja s
dužnosti i imenovanja novih članova Vijeća za GMO.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 025342 18 Rev od 21.09.2018.)

……………………………………………………………………………………………………
OSTVARIVANJE PRAVA ZA AUTORSKA DJELA STVORENA U RADNOM ODNOSU

Djelo stvoreno u toku radnog vremena po nalogu i od materijala poslodavca smatra se autorskim
djelom stvorenim u radnom odnosu.
Autorsko pravo koje pripada tvorcu djela ne sadrži pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo, pa
stoga autor neosnovano zahtijeva povrat djela pozivom na samo autorsko pravo.
Obrazloženje:
Činjenično utvrđenje Suda, da su sporna djela stvarana u toku radnog vremena, materijalom tužene
i po uputstvu tužene, ukazuju da se u konkretnom slučaju radi o autorskom djelu stvorenom u
radnom odnosu.Pretpostavka prenosa prava na poslodavca i posebne odredbe o prenosu prava su
regulisane članom 100. i članom 101. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koje odredbe
Sud pravilno citira, ali pogrešno primjenjuje, kao i odredbu člana 67. istog Zakona koje reguliše
odnos autorskog prava i prava vlasništva.Iz sadržine odredbe člana 67. proizilazi da je autorsko
pravo samostalno i nezavisno od prava vlasništva ili drugih stvarnih prava na stvari na kojoj ili u
kojoj je autorsko djelo fiksirano…., a članom 68. stav 1. istog Zakona je predviđeno da raspolaganje
pojedinačnim autorsko-imovinskim pravima ili drugim pravima autora na djelu NE UTIČU na pravo
vlasništva na stvari na kojoj ili u kojoj je autorsko djelo fiksirano. Iz ovakvog sadržaja navedenih
zakonskih odredaba proizilazi da je pobijanom presudom došlo do pogrešne primjene materijalnog
prava kada je Sud zaključio da činjenica da je autorsko djelo stvoreno u radnom odnosu, nije od
uticaja kod utvrđenja da tužitelju pripada pravo na pobrojanim slikama.
Primijenjeno na konkretan slučaj jasno proizilazi da tužitelju ne pripada pravo na predaju u posjed
pobrojanih umjetničkih djela iz razloga što, tužitelj nije uopšte vlasnik ili nosilac drugih stvarnih
prava na navedenim umjetničkim djelima. Ovdje je očito došlo do poistovjećivanja autorskih
imovinskih prava od suda s pravom vlasništva ili drugim stvarnim pravima na stvar.
Sadržaj autorskog prava je određen članom 15. Zakona i to tako što je decidno predviđeno da je
autorsko pravo jedinstveno pravo na autorskom djelu koje sadrži isključiva lično-pravna ovlaštenja
(autorska moralna prava), isključivo imovinska pravna ovlaštenja (autorska imovinska prava) i
druga ovlaštenja autora (druga prava autora).Iz člana 20. stav 1. istog Zakona jasno proizilazi da
autorska imovinska prava sadrže isključivo ovlaštenje autora da zabrani ili dozvoli iskorištavanje
svog djela i primjeraka tog djela, a da autorska prava naročito sadrže: pravo reporoduciranja, pravo
distribuiranja, pravo davanja u zakup, pravo saopćavanja javnosti, pravo prerade, pravo
audiovizuelno prilagođavanja i pravo prevoda, što znači da je isto nezavisno od prava vlasništva ili
drugih prava na stvari na kojoj je autorsko djelo fiksirano. Iz člana 68. istog Zakona proizilazi da
raspolaganje pojedinačnim autorskim imovinskim pravima ili drugim pravima autora na djelu ne
utiču na pravo vlasništva na stvar.Prema tome, autorsko pravo je nezavisno od prava vlasništva i
drugih stvarnih prava na stvar. Dakle, tužitelj jeste autor pobrojanih djela i istom pripada autorsko
pravo nad istim, ali to pravo u sebi ne sadržava pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na
navedenim slikama, čiji je tužitelj autor i čiji povrat traži. Ova činjenica jasno proizilazi upravo iz dokaza i utvrđenih činjenica da su navedena djela stvarana u toku radnog vremena i materijalom
koji je osigurala tužena.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj:S1 3 P015651 16 Rev od 15.09.2016. g.)

……………………………………………………………………………………………………
OVLAŠTENJA SUDA U SPORU POVODOM ZASNIVANJA RADNOG ODNOSA

U sporovima povodom zasnivanja radnog odnosa putem javnog oglasa, kandidatu ne pripada pravo
osporavanja oglasa i preispitivanja djelimično provedene procedure, ukoliko je izostala odluka o
izboru, dok tužbeni zahtjev opredijeljen da sud umjesto poslodavca donese odluku o imenovanju na
radno mjesto, nije osnovan.
Obrazloženje:
Pravilna je ocjena drugostepenog vijeća, koju prihvata i ovo reviziono vijeće Suda Bosne i
Hercegovine, da utvrđene činjenice, kako je prvotužena raspisala javni oglas, provela proceduru
ocjenjivanja i sačinila listu najuspješnijih kandidata, a potom prestala sa svim aktivnostima bez
poništenja oglasa, ne mogu biti osnov za tužbeni zahtjev, kako je to tužilac opredijelio. Propusti u
oglasnoj proceduri, na koje tužilac ukazuje tokom cijelog postupka i u čijoj osnovi nalazi nezakonitu
obustavu procesa bezbjedonosne provjere i zloupotrebu ovlaštenja u pogledu okončanja oglasne
procedure, ne mogu biti predmet preispitivanja ili dovoditi se u vezu sa povredama prava koja nisu
predmet tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga, jer je odredbama člana 7. stava 1. Zakona o parničnom
postupku pred Sudom BiH, propisano da Sud u parničnom postupku odlučuje u granicama
postavljenog tužbenog zahtjeva i stoga se iznesena utvrđenja mogu cijeniti samo u odnosu na
tužbeni zahtjev za obavezivanje prvotužene da tužitelja imenuje na radno mjesto po javnom oglasu
od 16.03.2005. godine.I prema ocjeni ovog revizionog vijeća, pravilno konstatuje drugostepeno
vijeće, u sporovima povodom raspisanog oglasa kandidatu pripada pravo osporavanja konačne
odluke o izboru, pobijanju oglasa kao cjeline ili izbora pojedinog kandidata. Kako prvotuženo nije
donijelo odluku o imenovanju kandidata po raspisanom javnom oglasu, izostao je preduslov za
pokretanje radnog spora povodom oglasa za zasnivanje radnog odnosa. Kandidati na javnom oglasu
legitimisani su za pokretanje spora samo protiv konačne odluke poslodavca i ne pripada im pravo
osporavanja pojedinih faza provedene procedure. Nesporno je utvrđeno da procedura po
raspisanom oglasu nije okončana, tako da Sud nije imao osnova da cijeni pravilnost i zakonitost
djelimično provedene procedure u kojoj je izostala konačna odluka. Kako je pravilno utvrđeno,
tužilac je opredjelio tužbeni zahtjev da Sud, umjesto poslodavca, donese odluku o imenovanju
tužioca na radno mjesto na koje je aplicirao, koji zahtjev je, i prema zaključku revizionog vijeća,
neosnovan, a samim tim neosnovan je imovinski zahtjev za isplatu razlike plate.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 005150 14 Rev od 23.10.2014.)
……………………………………………………………………………………………………
ODGOVORNOST ZA MOBING
ČLAN 86(A) I 86(F) ZAKONA O RADU U INSTITUCIJAMA BIH

Prema odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine u sporovima za zaštitu od
mobinga isključivo je odgovoran poslodavac.
Obrazloženje:
“Prema shvatanju revizijskog vijeća nema osnova prigovor tužiteljice o pogrešnoj primjeni
materijalnog prava iz člana 2. stav 2. Zakona o zabrani diskriminacije BiH u pogledu odbijanja
tužbenog zahtjeva u odnosu na III tuženu Z. K., a posebno pozivanje na sudsku praksu Apelacionog
suda u Beogradu (odluka broj:… od 27.03.2013. godine). Drugostepeno vijeće je dalo pravilne
razloge da ne postoji odgovornost III tužene za mobing na poslu, nego isključivo poslodavca, jer je
to propisano odredbama 86.a do 86.f Zakona o radu u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH”,
broj: 60/10), a koji zakon je usaglašen sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije (“Službeni
glasnik BiH”, broj 59/09 od 06.08.2009. godine). Odredba člana 86.f Zakona o radu u institucijama
BiH nije u suprotnosti ni sa odredbom člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije koji ne utvrđuje
krug lica odgovornih za diskriminaciju nego samo oblasti u kojima se moraju primijeniti odredbe
tog zakona. Kako je mobing samo jedan od oblika diskriminacije propisan članom 4. tačka 3. Zakona
o zabrani diskriminacije koji se može desiti samo na radnom mjestu, to je i logično da je krug
odgovornih lica propisan gore navedenim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH. Stoga je
pravilno od strane prvostepenog suda, kao i drugostepenog vijeća i prihvaćen prigovor pasivne
legitimacije III tužene.”
(Presuda Suda BiH, S1 3 P 000681 18 Rev od 22.5.2018. godine)
……………………………………………………………………………………………………
NEJEDNAK TRETMAN ZASNOVAN NA ETNIČKOJ PRIPADNOSTI

Nejednak tretman zasnovan na etničkoj pripadnosti u postupku unapređenja po internom oglasu
imat će obilježja diskriminacije iz člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u Bosni i
Hercegovini samo ukoliko je tužena bez zakonitog i objektivnog opravdanja dala prednost
zaposleniku druge nacionalnosti koji je u istoj poziciji kao i tužitelj u pogledu stručne spreme, opisa
poslova i sposobnosti potrebnih za radno mjesta koje se popunjava.
Obrazloženje:
Nije sporno, a na šta revizija ukazuje, da je tužilac pokrenuo postupak zaštite od diskriminacije u
procesu unapređenja u viši čin u postupku provedenom 2011. i 2012. godine, i to po dva osnova: 1)
po osnovu etničke pripadnosti tužioca, a radnja diskriminacije je segregacija (odvajanje) kandidata
na osnovu etničke pripadnosti, i 2) po osnovu obrazovanja, a radnja diskriminacije je određivanje dodatnog kvalifikatornog uslova za unapređenje u vidu završenog Komandno- štabnog kursa, a
propuštanjem vrednovanja pravosudnog ispita.
Međutim, da bi se primjenom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH (Sl. glasnik BiH
br. 59/09) utvrdilo postojanje diskriminacije u oblicima propisanim članom 3. i 4. citiranog zakona,
i po shvatanju revizijskog vijeća, potrebno je utvrđenje da se prema tužiocu postupalo drugačije
nego prema drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji. Dakle, bitno je utvrđenje postojanja referentne
grupe koja se nalazi u istoj situaciji kao i tužilac, prema kojoj je tužena postupila na drugačiji način,
a da za takvo postupanje nema zakonitog i objektivnog opravdanja. Pravilan je zaključak
nižestepenih sudova da za tužioca kao referentna grupa ne može biti svako profesionalno lice
unaprijeđeno u predmetnom procesu jer se ne nalaze u istoj poziciji. Naime, tužilac se ne nalazi u
istoj ili u sličnoj situaciji sa vojnim licima koji obavljaju sanitetsku, saobraćajnu, finansijsku,
veterinarsku ili druge službe. Za tužioca referentnu grupu predstavljaju vojna lica u pravnoj službi
jer imaju istu poziciju kao i tužilac u pogledu stručne spreme, opisa posla i sposobnosti potrebnih za
njihovo obavljanje. Tokom prvostepenog postupka nije utvrđeno da je prilikom unapređenja u viši
čin u procesu provedenom 2011. i 2012. godine tužena izvršila unapređenje profesionalnog vojnog
lica iz pravne službe druge nacionalnosti, čime bi tužilac učinio vjerovatnim da je različito tretriran
po osnovu etičke pripadnosti u odnosu na referentu grupu. S tim u vezi, paušalni su navodi
revidenta da su dva majora pravne službe, koji su se u procesu unapređenja u 2011. godini nalazili
na Rang listi za unapređenje majora bošnjačke nacionalnosti (pod rednim brojevima 42 i 44),
unaprijeđena u viši čin, jer to ne proizilazi ni iz dokaza broj 4 na koji se revident poziva, a taj dokaz
je samo „plan unapređenja oficira i vojnika za 05/2011. god.”
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 009838 15 Rev od 03.03.2015.)
……………………………………………………………………………………………………
PRIMJENA PRAVILA O POLNOJ ZASTUPLJENOSTI ZAPOSLENIH PRI ZASNIVANJU RADNOG
ODNOSA ILI UNAPREĐENJU

Princip polne zastupljenosti kandidata pri zasnivanju radnog odnosa ili unapređenju putem
internog oglasa moguće je primijeniti isključivo u situaciji kada su kandidati različitog pola ostvarili
jednake uslove.
Obrazloženje:
Nakon okončane procedure unapređenja po internom oglasu, tužitelj je odlukom Komisije
unaprijeđen u viši čin. Međutim, navedena odluka poništena je rješenjem Policijskog odbora i u viši
čin unaprijeđena je žaliteljica, sa obrazloženjem da Komisija za unapređenje nije pravilno
nominovala prijavljene kandidate, da je unapređenje izvršeno paušalno i pristrasno, te da nije uzeta
u obzir polna zastupljenost kandidata.
U parničnom postupku, koji je tužitelj pokrenuo za osporavanje zakonitosti odluke Policijskog
odbora, prvostepeni sud je utvrdio da oba kandidata ispunjavaju uslove internog oglasa, da tužitelj
Page 8 of 10
ima duži staž, više završenih stručnih kurseva, veću ocjenu za rad u prethodnoj godini od žaliteljice
i da je Komisija za unapređenje tužitelja ocijenila zbirnom ocjenom 5,00, a žaliteljicu zbirnom
ocjenom 2,00.
Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da Komisija nije paušalno i pristrasno izvršila unapređenje
kandidata, da tužitelj i žaliteljica nisu imali jednake uslove s obzirom da je tužitelj kao
prvorangirani, ostvario bolju prosječnu ocjenu, ne samo od žaliteljice, nego od svih pedeset
prijavljenih kandidata.
Neprihvatljivi su svi razlozi kojim se pobija pravilnost i zakonitost prvostepene presude kojom je
poništena odluka Policijskog odbora. Naime, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe
Pravilnika o proceduri unapređenja i izveo pravilan zaključak da je odluka donesena uz povredu
odredbi koje obezbjeđuju jednake uslove i mogućnosti za sve kandidate, objektivnost metoda i
kriterija pri razmatranju prijava.
Unapređenje tužitelja nije dovelo do diskriminacije žaliteljice na način na koji to navodi pobijana
odluka Policijskog odbora s obzirom da u nedostatku jednakih uslova, princip polne zastupljenosti
ne može derogirati osnovna načela postupka i kriterije unapređenja.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: Gž-98/10 od 29.09.2010.g.)
……………………………………………………………………………………………………
PRAVNA PRIRODA MENADŽERSKOG UGOVORA O RADU I POSLJEDICE RASKIDANJA UGOVORA NA RADNOPRAVNI STATUS

Menadžerski ugovor o radu po svojoj prirodi je obligacionopravni ugovor sa elementima
radnopravnog odnosa. U slučaju raskida menadžerskog ugovora licu, koje prije zaključenja ugovora
nije bilo u radnom odnosu kod poslodavca, ne pripada pravo da zahtijeva nastavak radnopravnog
statusa i raspoređivanje na druge poslove i radne zadatke.
Obrazloženje:
Menadžerskim ugovorom tužena je na tužitelja prenijela ovlaštenja vezana za rukovođenje
poslovima, predstavljanje i zastupanje. Ovaj ugovor je sačinjen po načelu slobodnog ugovaranja za
angažovanje na određenim poslovima u ugovorenom periodu. Menadžerskim ugovorom zasniva se
mandatni odnos, koji se po mnogim elementima razlikuje od radnog odnosa. Ovaj ugovor se može
zaključiti sa zasnivanjem radnog odnosa ili bez zasnivanja, a može se zaključiti i sa licem koji je kod
ugovarača prije zaključenja ugovora bio u radnom odnosu. Ono što je zajedničko za sve pomenute
varijatete jeste da se menadžerski ugovor ne zasniva na odredbama radnopravnog zakonodavstva,
nego na odredbama Zakona o obligacionim odnosima sa određenim elementima ugovora o djelu.
Ovo iz razloga jer kod zaključenja ugovora pitanja prava i obaveza ugovornih strana nisu
ograničena odredbama Zakona o radu u institucijama BiH, koji posebno ne regulišu institut
menadžerskog ugovora. Iako se menadžerski ugovor o radu može zaključiti sa zasnivanjem radnog
Page 9 of 10
odnosa, u kom dijelu ima elemente radnopravnog odnosa, po svojoj prirodi je obligacionopravni
ugovor.
Tužitelj prije zaključenja menadžerskog ugovora nije bio u radnom odnosu kod tužene, pa je
raskidanjem ugovora prestao i radni status koji je zasnovan ugovorom. Stoga nema osnova da
tužitelj zahtijeva nastavak radnog odnosa primjenom člana 7. ugovora kao pravo koje proizilaze iz
ugovora o radu, kako to žalba neosnovano ukazuje. Navedena odredba ugovora imala bi svoju
primjenu jedino u slučaju da je menadžerski ugovor prestao istekom roka na koji je zaključen,
odnosno mandata koji je povjeren tužitelju, nakon kojeg su slobodnom voljom, ugovarači
predvidjeli da isti preraste u radni odnos.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 007863 13 Gž 2 od 16.01.2014.g.)
……………………………………………………………………………………………………
INTERVJU KAO KRITERIJ ZA OCJENJIVANJE KANDIDATA ZA PRIJEM U RADNI ODNOS ILI UNAPREĐENJE

Komisija za izbor ili za unapređenje može ocijeniti kandidata nakon obavljenog intervjua i ocjenu
ubrojati prilikom donošenja konačne ocjene, samo ukoliko je podzakonskim aktima poslodavca
intervju propisan kao jedan od kriterija za ocjenjivanje kandidata.
Obrazloženje:
Kriteriji za ocjenjivanje kandidata propisani odredbom člana 13. stav 2. Pravilnika o proceduri
unapređenja policijskih službenika u prelaznom periodu (Sl. glasnik BiH br. 83/06), odnose se na: 1.
relevantno profesionalno iskustvo, 2. ocjene rada, pohvale i nagrade nakon stupanja na
snagu Zakona o policijskim službenicima i 3. vrstu i broj sertifikata u oblasti napredne obuke u vezi
sa pozicijom koja je interno oglašena.
Provedeni dokazi potvrđuju da je komisija za unapređenje od tri propisana kriterija, za dva kriterija
tužitelja neobjektivno ocijenila. Pri tome Komisija za unapređenje uvela je ocjene na intervjuu, kao
četvrti kriterij koji se ubraja pri donošenju konačne ocjene. Upravo ovaj kriterij korišten protivno
odredbi člana 13. stav 2. Pravilnika, dao je neosnovanu prednost tužitelju koji je dobio ocjenu 5 u
odnosu na kandidata koji je dobio ocjenu 3 i koji je žalbom osporavao tužiteljev izbor.
Ove propuste Komisije za unapređenje, utvrdio je i Odbor za žalbe policijskih službenika, koji je
uvažio žalbu i unaprijedio žalitelja, a odluku o unapređenju tužitelja poništio. Drugostepena odluka
koja se pobija u ovoj parnici, preispitala je činjenično stanje, otklonila nedostatke u primjeni
materijalnog prava i tek potom utvrdila postojanje blage prednosti kandidata žalitelja u odnosu na
tužitelja kao prvobitno izabranog.
„Odluka Odbora za žalbe policijskih službenika zasnovana je na potpuno i pravilno utvrđenom
činjeničnom stanju, implementirala je osnovne principe unapređenja, nepristrasnost u radu, objektivnost metoda i kriterija pri razmatranju prijava propisanih odredbama članom 2. i članom stav 2. Pravilnika. Time je donesena u skladu sa odredbama člana 214. stav 4. Zakona o
policijskim službenicima BiH (Sl. glasnik BiH br. 27/04 sa izmjenama), pa tužitelj neosnovano
osporava njenu pravilnost i zakonitost.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 003584 13 Gž od 07.05.2013.godine)
……………………………………………………………………………………………………
PREOBRAŽAJ RADNOG ODNOSA

Kad je radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen bez javnog oglašavanja i provedene zakonske
procedure o izboru kandidata, ne postoje nužne pretpostavke za primjenu pravne fikcije iz člana 16.
stav 4. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine za preobražaj takvog ugovora u ugovor
na neodređeno vrijeme.
Obrazloženje:
Nisu ispunjeni uslovi iz člana 16. stav 3. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine za
zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme: obavljanje vanrednih, privremenih ili povremenih
poslova ili poslova čiji se obim privremeno i nepredviđeno povećao, a koji nisu trajnijeg karaktera,
kao i radi zamjene odsutnog zaposlenika, dok traju potrebe za obavljanjem tih poslova, odnosno do
povratka odsutnog zaposlenika, a najduže dvije godine. Logično je da je za ovaj način prijema u
radni odnos nužno prethodno raspisivanje javnog oglasa i provođenje postupka za izbor kandidata
na način propisan članom 8. navedenog Zakona, što je u konkretnom slučaju izostalo.
Ni u jednom od priloženih rješenja poslodavca nije naveden razlog zasnivanja radnog odnosa na
određeno vrijeme, a niti da je provedena propisana zakonska procedura za izbor kandidata. Kad je
radni odnos na određeno vrijeme uspostavljen bez javnog oglašavanja i provedene zakonske
procedure o izboru kandidata, nisu ispunjene nužne pretpostavke za primjenu pravne fikcije iz
člana 16. stav 4. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 010689 13 Gž od 17.02.2014. g.)
……………………………………………………………………………………………………

SUDA RS